Tražeći sebe, ljudi se često izgube. Ispada da zaborave prvo pogledati mapu...

Nisu svjesni da na su na toj mapi oni već odavno ucrtani: ucrtao ih je njihov prvi uzdah i vrisak kao novorođenčeta, prva izgovorena riječ i prvi napravljen korak. Tražeći sebe, zaboravljaju da već odavno postoje. Žudeći za nečim velikim, naizgled nedostižnim i u momentu dalekim, zanemaruju ono iskonsko u sebi. Ljudi se boje sjećanja... Zašto? O, itekako se želim sjećati, jer to sam ja. To mene čini ovakvom... Bilo je dosta pogrešaka, na stotine padova, ali i predivnih momenata... Ožiljci su tu da podsjete, ako ništa, na to da iste greške ne ponavljamo. 

Znajte da ako ste jednom pogriješili, sebi to trebate oprostiti, ali istu grešku opet ponoviti znači da svjesno srljate u propast. Na vrijeme se zaustavite i sjetite se da je najveća kazna za krivično djelo počinjeno sa predumišljajem! Znate li ijedno dijete koje se jednom opeklo na peć, pa je opet stavilo ruku na nju? E, nekada trebamo učiniti upravo to... ugledati se na dijete: ono pored nas, ili ono u nama. 

...To nas vraća na početak ove priče. Ako pokušavamo pronaći sebe u svijetu koji na momente ne prepoznajemo i koji nam je postao pomalo stran, trebamo se sjetiti svega onog ljudskog u nama: svojih pravih osjećaja, najiskrenijih želja i zdravih ambicija. 

Ne znate šta ćete sa svojim životom? Postavite prioritete! Bilo da je to škola i obrazovanje, posao i karijera, ljubav, porodica ili nešto deseto, trudite se biti najbolji u tome! Sreću nemojte tražiti, već je sami stvarajte! Kovači smo svog života i sudbine, pa iskoristimo to maksimalno. 

Carpe diem!

Ljudi se, također, boje  riskirati... Rizik je bio i prvi napravljen korak, ali da nismo probali, i dalje bismo puzali... Ja opet o nama kao djeci, ali zar to nije upravo naša osnova, zar baš to nismo bili? U suštini, rizik je leći svaku večer u krevet i zaspati, ili ustati iz njega ujutru i započeti dan, ali kako bismo inače živjeli? "Boj se ovna, boj se govna. A kad ću živjeti", kaže Meša Selimović...

Naš najveći neprijatelj nije neko ili nešto čega se plašimo, već je to strah. Suočavajući se sa neprijateljem postajemo jači: naša snaga dolazi iz našeg uma i pokreće nas. Suoči se sa strahom i postat ćeš neustašiv. Rizikuj i možda nešto dobiješ...Vrlo jednostavno! Pa i ako krene po zlu, dobit ćeš veliku životnu lekciju. Svaka lekcija je Životna, jer one nas grade...

Mračna sjećanja, oni oku nevidljivi ožiljci, teške odluke koje moramo donijeti i svi rizici ne trebaju nam izgledati kao nešto loše što nam se dešava, već nešto što će nas naučiti da se onim ljepšim stvarima trebamo više radovati... na kraju krajeva, kako bismo znali čemu da se radujemo ako lijepo i ružno ne razlikujemo?!

Posljednih nekoliko dana osjećam da mi u životu nešto fali i da mi treba nešto novo. Razmišljajući o tome, i po hiljaditi put ponavljajući tu rečenicu, shvatila sam da je problem upravo u njoj... rečenici! Ako mi treba nešto novo znači da u mraku tražim nešto što ne znam ni kako izgleda (sad zamislite tu scenu): ja kao tragam za nečim nepoznatim i mislim da je to izvor moje sreće. Malo sutra! 

...Sjedeći u čekaonici, slučajno upoznam čovjeka za kojeg, kroz priču, saznam da je završio Filozofski fakultet, Odsjek za književnost i sada radi kao novinar. Na prvu se čini smiješno to da se nisam udostojila čovjeku zapamtiti ime, ali zato znam šta voli i čime se bavi. Uostalom, svako čuje ono što želi čuti, pa tako i ja. To me podsjetilo na to da je književnost jedna od mojih najvećih ljubavi i da je pisanje nešto što me najviše ispunjava. Bingo! Kada čovjeku nešto fali, treba malo zagrebati ispod površine, treba se sjetiti kada se počeo tako osjećati. Šta je to što je izgubio? 

Tako sam došla na ideju za blog... O, koliko mene ispunjava kada pišem, koliko se ja samo smiješim gledajući ovaj tekst...

I svi vi, koji ste se negdje usput, na jednoj od brojnih pređenih raskrsnica izgubli, zavirite u svoje srce i razmislite šta zapravo želite...Suočite se sa svojim strahovima i rizikujte! Tada na red dolazi sreća!

Zar čovjek nije na pravom putu upravo onda kada je sretan?