I wore glasses for many years, but since last year I'm using contact lens. Sooo now, sunglasses are my obsession. Here are some models which became trends for 2015 so far. I'm presenting sunglasses that are original and on the pricey side, but you can find replicas or similar models in any store for less money. By saying less money, I mean under 15 €. 

As you can see, all of them are black, but there are so many combination of colors that you can choose. Like I said, for everyone's taste. 

P.S. Pick at least one mirrored sunglasses, they are super trendy!

_______________________________________________________________

Godinama sam nosila dioptrijske naočare, a kako sam prošle godine počela koristiti sočiva, sunčane naocale su sada moja opsesija. Ovog puta neću mnogo pisati, već vam predstavljam nekoliko modela sunčanih naočala koje su apsolutni hit za ovu godinu. Napominjem da su ovo firmirani modeli, ali njihove replike možete pronaći u svim radnjama u gradu, po veoma pristupačnim cijenama, tako da svako može sebi priuštiti par koji mu se najviše dopada. 

Odabrala sam uglavnom sve u crnoj boji, međutim, svaki par naočala dolazi u više boja, tako da zadovoljavaju svačiji ukus. 

P.S. Odaberite barem jedne sa ogledalo-staklima, te su trenutno najpopularnije!

1. RAY BAN "CLUBMASTER" 

Obzirom da i sama volim čitati postove ovog tipa, odlučila sam napisati jedan i predstaviti vam svoje favorite prethodnog mjeseca. 

Sada kada se osvrnem na preparate koje sam kupovala i koristila u mjesecu junu, primjećujem da je veliki broj Balea proizoda. Razlog tome je veoma jasan: volim voćne mirise, a njihovi ljetni "Limited edition" gelovi za tuširanje i losioni za tijelo mirišu fantastično. 

Naravno, pored toga, ima još mnogo kvalitetnih proizvoda čija je cijena više nego pritupačna, pa da počnemo...

1. Prvo bih počela sa najneočekivanijom promjenom za mene: puderom! Već nekoliko godina koristim Bourjois Flower perfection tekući puder, a koji god da sam u međuvremenu kupovala (koliko god bio skup ili jeftin) mom licu nije odgovarao... DO SADA! Manhattan je nedavno predstavio svoj novi tekući puder "Endless perfection make up 24h". Čitala sam mnoge recenzije ovog pudera, sa bezbrojnim riječima hvale i odlučila ga kupiti, Košta manje od 20 KM ( 10 €), a iznimno je kvalitetan. Nisam sigurna da može trajati 24 sata, ali za neko prosječno vrijeme svakodnevnog nošenja pudera, ovaj je postojan. Imam mješovitu kožu lica, tako da primjećujem da hydra serum radi svoj posao, te mi se koža ne isušuje. Za potpunu prekrivenost dovoljan je jedan sloj. 

Za nanošenje pudera, već otprilike oko godinu dana koristim se četkama. Moj favorit je ova Artdeco četka za tekući puder, i mislim da savršeno obavlja svoj posao, te čini da bilo koji puder izgleda prirodno na licu.  

Naravno da navijam za kompromise, ali to znači da se obje strane, ponekad, ravnopravno žrtvuju za dobro onog drugog. Kažem ponekad obzirom da, kada bi se konstantno odricali svojih želja i svog mišljenja radi nekog drugog, zar to onda nije dovoljan dokaz da stvari jednostavno ne funkcionišu?!

Da li je uzrok nekog straha dovoljno vrijedan da bilo ko dopusti da mu nečiji hirovi predstavljaju svakodnevne obaveze? Šta kada postanu zahtjevniji? Šta to sve treba da se desi da se podvuče crta i kaže dosta?!

Manje ćeš biti povrijeđen/a ako na vrijeme od takve osobe odustaneš, jer vrijeme će sve učiniti težim. Dobri ljudi treba da znaju da pored sebe zaslužuju dobre ljude.

Postoji vjerovanje da ukoliko nešto istinski želimo, Univerzum ce se potruditi da "kockice" posloži na pravi način. Glupost!

Ukoliko nešto zaista želiš, sam ćeš se potruditi da to i dobiješ. Stvar je u tome da to obično činiš nesvjesno... Fokusiran si na cilj, pa ni ne obraćaš pažnju na svoje postupke.

Potrudite se da uvijek plivate u vodama koje vam prijaju. Vjerujte da ste predodređeni za velike stvari. Kada vam se čini da vam ništa ne ide od ruke, kada mislite da za nešto niste dovoljno dobri, možda je to upravo iz razloga što vas iza drugog ugla čeka nešto puno bolje. 

Kada na horizontu prestaje more - vidimo nebo. Na kraj se uvijek nadovezuje novi početak. Krajevi se nigdje ne spajaju. Poslije noći ne nastupa noć, vec sviće jutro. I kiša uvijek na kraju prestane, pa se pojavi sunce. Ovo možda jesu klišeji, ali uvijek nam moraju biti na umu. Ljudi ponekad zaborave neke općepoznate stvari.

Nazdravite za sve svoje skrivene želje!

Nije rijetkost da se brinemo za stvari koje se još nisu ni desile... Predviđamo loše događaje bez ikakvog razloga. Zapravo, jedini razlog je strah! Iz istog tog straha možemo predvidjeti, očekivati i prizvati veliko, a nepotrebno zlo. 

Ovog ponedjeljka tema je nešto drugačija. Neću mnogo odstupati od dosadašnjeg koncepta Monday Coffee tema, osim što ću ovaj put podijeliti svoju priču. Objasnit ću i pravi razlog nastanka The Beauty In Me bloga.

Od dana do kojih seže moje sjećanje, maštala sam o radu u kancelariji. Sjećam se da kada sam prvi put čula da se poslije osnovne škole upisuje srednja, a potom i fakultet - neprestano sam ponavljala da ću ja upisati Prvu gimnaziju, a onda diplomirati na Pravnom fakuletu. O, nekada je donošenje velikih odluka bilo tako jednostavno!

Odabir srednje škole nikada nije ni bio upitan. Ne bi bio ni sada! Riječ je o odabiru fakulteta. Kao i svako drugo dijete, maštala sam o malih milion zanimanja kojim bih se jednog dana mogla baviti. Prvo sam maštala da radim u Općinskom sudu II  (tako se to tada dijelilo). Jedan od razloga je bila topla čokolada iz njihovih kafe aparata. Drugi je što sam uvijek imala potrebu tražiti pravdu.

Pri kraju osnovne škole i početkom srednje, posvetila sam se slikanju. To je bio moj hobi koji me je ispunjavao i smirivao u početku famoznih pubertetskih dana. Možda sam i određeno vrijeme maštala da mi to jednog dana može postati profesija, ali sam odustala onda kada sam shvatila da mi za tu vrstu umjetnosti nedostaje mašte. Crtala sam sve ono što sam mogla vidjeti oko sebe, ali nikada ništa iz "svoje glave". To me vremenom počelo frustrirati i na kraju sam odustala. Već je prošlo nekoliko godina od mog posljednjeg crteža, a spletom raznih okolnosti, likovne sam se umjetnosti vjerovatno zauvijek odrekla. Mislim da više nisam u stanju nacrtati ni drvo - ali dosta o tome... ili će se ovo pretvoriti u ispovijesti propalog slikara. 

Sve to vrijeme bila sam opsjednuta i čitanjem knjiga. U šestom razredu osnovne škole, moja omiljena knjiga bila je "Stepski vuk" Hermana Hesea. Tada sam je razumjela na potpuno drugačiji način nego je razumijem sada, ali bilo je čudno da sam se tako mala uopće i trudila. Čak sam nedavno našla omiljene citate i bilješke koje sam pisala, vezane upravo za tu knjigu.

Moj prosjek ocjena iz bosanskog su popravljali literarni radovi. Kada sam upisala Prvu gimnaziju, tada rangiranu kao "jezičku školu", bila sam prestravljena poslije prvog pismenog rada. Sjećam se da je on za mene predstavljao veliki ispit - da li sam do tada najbolje ocjene dobivala samo reda radi ili će se moji pismeni radovi svidjeti i profesorici u Velikoj školi?! Na kraju su njena ocjena i komentar bili pun pogodak! Bio je to pravi vjetar u leđa, a njene riječi mislim da nikada neću zaboraviti... Ko je bio moja generacija u toj školi, zna da se poslije odlaska profesorice Željke izredao mali milion predavača. I svakog sam puta zbog istog razloga strahovala, a ishod je uvijek bio isti.  

Tada sebi nisam mogla objasniti zašto mi je baš toliko stalo, obzirom da moje ostale ocjene nisu bile najsjajnije, niti sam ja bila nauzornija učenica... Međutim, sada mi je definitivno jasno! 

Pune tri godine sam vjerovala da ću studirati književnost: možda bosanski jezik, možda engleski, a možda čak i oboje... Kada je došlo vrijeme za donošenje konačne odluke, pojavila se opcija upisa na Pravni fakultet (i opet na početak).  

Osjećaj je bio grozan. S jedne strane sam mogla izabrati nešto što stvarno volim, bez da znam da li ću jednog dana moći zarađivati za vlastiti život od te profesije, a sa druge strane bila je opcija upisa na Pravo, sa kojim bih imala nešto veće mogućnosti za stvaranje kvalitetne karijere. Obzirom da me rad u školi nikada nije privlačio, te je moja želja da se književnošću bavim kao umjetnošću, Filozofski fakultet mi se nije učinio kao najprosperitetnija ideja. Sada je Nejra student Pravnog fakulteta u Sarajevu. 

Kako bih sebi nadoknadila to što mi je nedostajalo pisanje, pokretanje vlastitog bloga mi se učinilo kao odlična ideja. Sada kada primam mnogo komplimenata za to što radim, poželjela sam mu se još ozbiljnije posvetiti. Odlučila sam ulagati u to što sam započela i trenutno sam presretna! O konkretnim planovima sada ne želim mnogo pričati, ali definitivno će kroz neko vrijeme postati vidljivi. Recimo samo da sam se poželjela malo više angažovati i unprijediti svoja znanja i vještine. 

Što se tiče fakulteta, planiram mu se najoziljnije posvetiti. Bit će mi odlična podloga za sve moje trenutne planove, ali i za neke nove. Sada ga vidim kao takvog, mada se nikada ne zna - možda jednog dana promjenim planove i zaista postanem advokat. 

Moja poruka svima vama koji ovo čitate jeste da birate ono što vam se u datom trenutku čini ispravnim. Ako imate razloge koji se vama čine dovoljno dobrim, nema potrebe da pitate za  bilo čije mišljenje. Uostalom, ako se jednog dana i predomislite, opet su to vaše odluke. Niko ne zna šta će biti sutra, i nerealno je praviti velike planove za daleku budućnost. Trebate živjeti ovog momenta i ovdje gdje jeste, te svaki svoj pogrešan potez slaviti kao i uspjeh. Tada ćete zaista napredovati i biti sretni. 

I ja sam sretna. Veoma! I sve što radim nastavit ću sve dok se osjećam fantastično zbog toga. I vama želim to isto!

Promjena mišljenja u svakom slučaju predstavlja korak više i korak naprijed. To znači da smo i dalje spremni učiti, da smo zainteresovani za proširivanje vlastitih vidika, a ono najvažnije od svega - da sebi priznajemo greške. Logično je da svako misli da je baš on u pravu, ali i u slučaju da to ponekad nismo - pobjeda je i priznati grešku. Možda trenutno nećemo dobiti nikakvu medalju, ali "ja iz budućnosti" je šampion. 

Recimo da sam prije nekoliko dana priznala svoju grešku koju sam godinama iznova ponavljala.

Ne radi se o tome da sam znala da griješim i to namjerno radila, već sam jednostavno mislila da je moje mišljenje potpuno ispravno, te me niko živ nije mogao ubijediti u suprotno. Riječ je o osuđivanju tuđih postupaka samo zato što se njihova načela ne poklapaju sa mojima. Bez da sam saslušala tog nekog, bez ijednog pitanja "zašto?", davala sam sebi za pravo da određujem šta je ispravno za druge ljude...

Naravno da svako treba živjeti onako kako želi, naravno da ti Nejra razmišljaš ispravno za sebe, ali dopusti i drugima da otkriju šta je to ispravno za njih. Niko od nas nije isti, niko i ne bi trebao biti isti, a sve te razlike među ljudima bi trebale poslužiti da učimo jedni od drugih i da slušamo priče koje mogu biti tako zanimljive, inspirativne i sretne. Neke su možda i bolne, teške i tužne... Zamislite koliko je ljudi koje ne poznajete sa drugačijom životnom pričom nego što je vaša?! 

Postoje one lijepe, za koje biste rado mijenjali svoju. Nevjerovatne su, a spletovi slučajnosti su je učinili toliko posebnom. Takve vas mogu navesti da uvodite promjene u svoju stečenu rutinu. Kao što rekoh, mogu vas inspirisati na pozitivno razmišljanje koje će promijeniti vaš pogled na svijet.

Opet, postoje i one jako tužne... Toliko tužne da vas natjeraju da se kajete što ste se ljutili ako vam nekad nešto nije pošlo za rukom. Velika je greška ako ljude čiji je život težak sažalijevamo. Za mene su to heroji koji uspijevaju hodati uzdignute glave čak i kada u sebi potpuno tonu. Uviđajući da takvo nešto postoji, shvatit ćete koja je vaša najveća sreća... Bilo da je to zdravlje, pamet, ljubav, prihvaćenost, razumijevanje od strane drugih ljudi ili čak nešto materijalno, naučite biti zahvalni za ono što trenutno imate. 

Jako je tužno ukoliko zbog predrasuda spram nečeg o čemu ne znate ništa, osuđujete ljude a da i ne znate njihovu priču. Zašto neko izgleda drugačije, ko je koje nacionalnosti, kojem Bogu se neko klanja i koga voli nije na nama da sudimo. Ako nam ništa od navedenog nije zajedničko, ne znači nužno da je problem u onom drugom. Ne mora biti problem ni u jednom od nas! Prihvatimo li razlike, onda će svako svakoga cijeniti zbog onog po čemu je taj neko poseban. 

Definitivno treba početi rušiti sve barijere: i one oko nas i one u nama. Od danas ljude dijelim na one koji zrače pozitivnom i na one koji odašilju negativnu energiju. Ma koliko postojalo grupa u koje se ljudi svrstavaju u određenim segmentima života, u svakoj toj grupi postoje oni krajnje izopaćeni. Zbog takvih izuzetaka, ne smijemo sve poistovjećivati. U ovom stoljeću je krajnje glupo sve generalizovati. 




Ne trudite se mijenjati ljude. Trudite se razumjeti ih, ali istinski - ne reda radi. Ako neke stvari ili nečije riječi ne razumijete u potpunosti, pokušajte ponovo razmisliti o tome ili sačekajte da dođe vrijeme kada ćete reći da ste to nešto razumjeli i da istovremeno u srcu osjećate isto. Razumijevanje je intuitivno saznanje, a ne racionalan čin. Kada slušate nekoga i kada mu kažete "razumijem te", to treba značiti da kada biste bili u njegovoj koži, ni vi ne biste mogli naći bolje rješenje i postupili biste isto. U suprotnom, niste razumjeli. 

Niko od nas ne živi istim životom, a u određenim trenucima nas možda različite stvari zanimaju. To je sasvim normalno, jer čovjek iz dana u dan sve više sazrijeva. Prije nego što nekoga osudite zbog odluka koje donosi, prvo razmislite zbog čega to radi. Ljudska samoživost i narcisoidnost  čovjeku daje za pravo da osuđuje druge i preispituje njihove odluke. Naravno da će svako raditi ono sto misli da je ispravno, jer on živi sa svojim istinama. To da li su njegove istine prave ili ne, nije na nama da sudimo.

Ovaj ponedjeljak mi je lijep sam od sebe, zbog toga što znam da je tek početak sedmice i da imam još, otprilike, pet-šest dana do početka paničarenja... I pored toga, željela sam da ovo jutro sebi učinim još ljepšim, a i da sa vama to podijelim... Tome u čast - prilažem vam sliku ovog ljepotana. Mislim, vjerovatno nije tip muškarca koji bi se svidio baš svakoj djevojci, jer ukusi su ipak različiti, ali mora se priznati da je njegova ljepota neosporna. 

Inspirisana pričama koje posljednjih dana slušam,  odlučila sam smisliti kakav je njegov karakter, hoću reći karakter meni  idealnog muškarca. Smislila sam šta voli, a šta ne… Kako se ponaša prema meni, koliko je spreman da mi ugodi, kakav je kad je ljut… Da skratim, smislila sam sve! 

Šalu na stranu, u svemu ovome se krije i pravi razlog pisanja ovog posta... Naime dok sam razmišljala kakav je tip momka moj Idealni, počela sam razmišljati i kakvi su to idealni muškarci danas, generalno... Koje njihove kvalitete djevojke danas cijene, te gdje su upravu, a gdje griješe. Možda i ne bih trebala to nazvati greškama, jer ipak u ovim slučajevima svako živi svoju istinu... Recimo, koje kvalitete kod momka im se isplate na duge staze (ne mislim materijalno), a koje ih pretvore u robinje vlastitih želja...

Prije svega, čemu žurba? Ako ti sa 15,16 ili 20 misliš da si negdje zakasnila jer ti ljubavni život nije onakav kakvog si ga zamišljala ili kakvog ti ga je prijateljica opisala da treba biti, onda (bez uvrede) je pamet ta koja ipak kasni malo više. Ako neko tebi blizak ima dugogodišnju vezu, a još uvijek nema ni pravo izlaska na glasanje, ne mora značiti da je cijeli tvoj život otišao u krivom smijeru... Možda to znači da će život djevojke kojoj pomalo zavidiš kasnije biti na potpuno krivom mjestu, a možda ona već sad nije toliko sretna koliko to ti misliš. Čak postoji i velika mogućnost da si ti mnogo sretnija od nje.

Drugo, ako su njegovi roditelji imućni, ne znači nužno da će i on biti. A ti dok shvatiš da je tvoj glupko uništio sve što su njegovi roditelji postigli, ti ćes uspavljivati vaše treće dijete. Hajde da ne idemo toliko daleko, ali svakako ne znaš šta nosi sutra.

Sve mi se više čini da takva cura misli da njen dragi nije svjestan njenih planova, ali treba biti sigurna da je on itekako svjestan… Takvima se održe ozbiljna predavanja o tome šta je to što je na njima privlačno – odmah nakon što izađu iz pelena. Neki to odluče iskoristiti kao veliku početnu prednost, ali kad shvate da će ih radnica-na-odjelu-za-odnose ili neka nova ti, koštati puno manje - nema te. Postoje i oni drugi, ali mislim da ih je malo... 

  

Nikada nikome nisam dozvolila, a ni sebe dovela u situaciju da mi neko pokloni nešto što ja sebi ne mogu priuštiti. Možda je to nekome smiješno, čudno, možda i pomalo prepotentno, ali to je moj stav i ljudi koji me poznaju, poštuju ga.  Jednostavno ne želim poklon za koji ti ne mogu uzvratiti istom mjerom. To je jedan od mojih principa. Koja god od poznanica mi se ijednom pohvalila nekim bezobrazno skupim poklonom od svog dečka, a svjesna je da to sama sebi ne bi mogla priuštiti, žalila sam je! Smatrala sam je poraženom. Poraženom u smislu da je priznala i prihvatila  svoju nesposobnost da sama ispunjava svoje želje. Šta će biti sa njom onog dana kada takve osobe ne budu oko nje?

Koja je satisfakcija da te momak voza u skupom autu ako ni on nije samo tvoj momak, ni taj auto njegov?  I da jeste i jedno i drugo, šta onda? Ti i dalje nemaš ništa od toga, a u njegovim očima si još veći parazit. Ako samo  želiš  biti viđena, možda nećeš ni to, jer su mu stakla vjerovatno zatamnjena ili ipak vozi prebrzo.

Sve one koje su trčale za tatinim sinovima, situiranim momcima, završile su kao domaćice koje muž vara sa onom kojoj neki kreten još nije popio pamet, a i onom koja se nije prestala sređivati. One koje su se zadovoljavale samo muškom ljepotom i mišićima (da napomenem da, zbog svojih drugih kvaliteta, ljepotan sa slike ne spade u ovu kategoriju), završile su kao mazge koje za sobom vuku budalu kojoj je jedino nadahnuće u životu-ogledalo.  

Naučite voljeti srcem. Zavolite neku osobu zbog njegovih pravih kvaliteta... Zbog njegove sposobnosti da te učini najsretnijom curom na svijetu, bez da na tebe troši velike sume novca, Ako želiš čovjeka uz kojeg će tvoja budućnost biti sigurna, onda biraj onog sposobnog, onog koji će uspjeti i kada se nađete u beznađu - i to bez roditeljske pomoći. A i šta bi falilo da sama zasučeš rukave i potrudiš se priuštiti sebi život o kakvom sanjaš?

Prava ljubav zaista nije prolazna, ona s godinama raste. Iz naivne, kroz veliku i ozbiljnu, transformiše se beskonačnu i neprolaznu… Zbog nje je čovjek spreman na sve životne pustolovine i ne boji se nikakvih prepreka. Držeći se ruku pod ruku sa osobom koja vama uistinu daje snagu i na koju vi djelujete na isti takav način, ne možete pasti. Ako slabija strana nekada posustane, krene u provaliju, ono drugo je neće pustiti da potone, već će joj pomoći da se uzdigne.

Zbog sebe i situacija koje će vas u životu snaći, zbog svih nepravdi svijeta koje vas neće mimoilaziti, birajte ispravno! Zapamtite da je ponekad ispravno i ne odabrati ništa, ako ono što vam je ponuđeno nije uistinu i pravo. Ponekad, ako ste sami ne znači da ste slabi, već da ste dovoljno jaki da se sami borite… da ste heroj!

P.S. Lijepu sedmicu želim mojim dragim curama koje su mi predlagale ovu temu, a posebno onoj jednoj - ženi heroju, kojoj sam posvetila posljedni pasus i koja ovo redovno čita. 

Kamo sreće da lijepo vrijeme u Sarajevu potraje... 

Mogla bih reći da mi je ovaj vikend bio jedan od najljepših u ovoj godini, a sunce svakako jeste jedan od razloga za to! 

Ne mogu biti najsretnija osoba na svjetu, ako ljudi oko mene nisu raspoloženi: ili sa njima plačem, ili činim sve što je u mojoj moći kako bih njih oraspoložila! Isto tako, ne mogu glumiti sreću, ako se sve u meni raspada i ne mogu umišljati da me obasjava sunce, ako je vani sivilo... Nekima se to čini kao glupost, ali ljudi koji su takvi - teško se mijenjaju. Analizirajući sebe i sve što se dešava oko mene, naučila sam šta trebam raditi kako bih sve to lakše prebrodila. 

Prije svega, treba imati na umu to da niko od nas niti je čarobnjak, niti zna čarobnu formulu kako-biti-sretan koja bi djelovala u roku dvije sekunde. Naprosto je nemoguće, a i ako zaista jeste tužni, onda treba da odbolujte svoju tugu - kao i svaku gripu..."Gripu" sam spomenula kao metaforu, ali na kraju krajeva, tuga je upravo to... Nešto što nas je uhvatilo jer smo "pokupili" od nekoga, jer u nama postoji nešto što ju je izazvalo ili što smo previše slabi, pa nas nije mogla mimoići... 

Lezi, plači, sjedi, šuti, pričaj, pričaj ponovo, jedi sve što poželiš... I sve to radi dva-tri dana! Onda će da prođe, a mala je vjerovatnoća da će se vratiti. Zašto? Zato što je suočavanje sa problemom prvi korak ka rješavanju istog. Uvijek mi je bila glupost da glumim neku sreću ako mi stvarno nije ni do čega. Sam taj trud da izgledamo drugačije od onog kako se osjećamo previše crpi našu energiju. Plus, agonija se samo produžava...

Dalje, kada sam sretna, uživam u svemu što imam i volim. U životu sam naučila radovati se sitnicama i biti sretna zbog sreće ljudi oko mene. Možda to nekima zvuči kao kliše, ali ko god da je uistinu takav, razumije da je to zaista i istina. Činjenica je da su sretniji oni ljudi koji se raduju sitnicama od onih koji nisu takvi. Zašto? Pa jednostavno: oni se svakoga dana imaju čemu radovati. Umjesto da mi donosiš buket ruža jednom godišnje, ti meni donosi po jedan cvijet svakog dana. Ja ću od njih sama sebi buket napraviti! Čovjeku i mali znak pažnje treba da bude neprocjenjiv, jer se do svih velikih stvari dolazi malim koracima. 

Slavite svoju sreću! U mojoj kući se sve slavi... Moji roditelji slave sve lijepo što se desi, a ako je neka baš posebna prilika, fešta se i dva-tri dana. Škola, fakultet, ispiti, rođendani, novi posao, državni i vjerski praznici, vikendi, srijede, drugim riječima - sve. Bitno je da ima neki razlog, ili ako nema - da se nađe! Na taj sam način, potpuno spontano, naučila da svoju sreću trebam dijeliti sa bliskim ljudima, kako bih se osjećala još i bolje. Isto tako znam da kada su oko mene dragi ljudi, ne trebam tražiti poseban razlog za slavlje, već trebam upravo to i slaviti. 

Do sada sam upoznala mnoge ljude i mnoge različite karaktere. Sa nekima sam se samo pozdravljala u prolazu, a neki su mi bili najbolji prijatelji i dio moje svakodnevnice. Sada, jednim dijelom zbog njih, drugim zbog mene, sa većinom više nisam toliko bliska. Nekada mi je to teško padalo, ali sada shvatam kako je to sasvim normalna posljedica odrastanja. Tada smo svi imali dva problema u životu: završiti školske obaveze i dogovoriti se u koji kafić otići. Na kraju krajeva, i to treba poštovati, jer smo bili potpuno zadovoljni svojim životom. Sada je većina nas odabrala različite puteve u životu, sada nas različite stvari zabavljaju i različita mjesta su nam prijatna za boravak. I to, također treba poštovati, jer je sada to naš život. 

Sa druge strane, postoji onaj manji broj ljudi koje smatram prijateljima za cijeli život. Trenutno me samo takve osobe zanimaju i sa takvima imam želju da provodim svoje slobodno vrijeme. Sretna sam zbog činjenice da ih ne moram viđati svaki dan, da se sa njima ne moram čuti deset puta na dan, a svejedno znam da će u svakom momentu biti tu, ako ih trebam. I oni, također, znaju čiji broj uvijek mogu pozvati...  

Sama činjenica da je sve prolazno, govori nam da svaki trenutak trebamo živjeti onako kako bi bilo najispravnje. Moje mišljenje je da je najispravnije živjeti u skladu sa onim kako se osjećamo, biti pravedni prema sebi i proživljavati i sreću i ljubav i tugu najiskrenije i od srca. Jedino ćemo tako, jednog dana, znati zbog čega smo živjeli... 

Postoje ljudi kojima uvijek oprostimo, bez obzira po koji put i bez obzira zbog čega. Postoje i oni kojima zbog jedne greške nikada nećemo ni moći oprostiti. Povrijede ili dio nas, ili sve u nama, pa nije lako. Međutim, i tada postoji način i nada da ćemo se oporaviti...

Šta onda kada trebamo oprostiti sami sebi? Kažu da je čovjek onoliko jak koliko može da podnese i oprosti... Kako u sebi naći snage za oprost ako ga sebi moraš i dati? Lako je boriti se sa neprijateljem ako je to neko drugi, ali kada treba "raščistiti sam sa sobom", tada problem i nastaje.

Nikada ne znamo šta se može očekivati od nekog drugog, ali pošto bi trebalo da čovjek sam sebe najbolje poznaje, kakva onda bitka slijedi? Ti si i napadač, a i onaj koji se brani! Ako pomisliš da ne trebaš uraditi ništa, povučeš se i nastaviš agoniju zvanu "sukob sa samim sobom", jaz između te tvoje dvije strane postat će još i veći.

Rješenje se neće pojaviti ako ne uradimo ništa kako bismo ga našli! Ispada da je jedino ispravno suočiti se. Suočiti se sa savješću i prihvatiti sve svoje nedoumice, greške i sve ono što nam barem jednom nije dalo mira. Upravo je taj prvi korak ka napretku najvažniji. Također, priznanje samom sebi da neki problem uistinu postoji znači da je pola puta do rješenja već pređeno.

Samo, ne treba biti vođen željom da se "onaj drugi ja" uništi, već da se shvati njegova suština. Svakako, treba razlučiti i na kome je da "napadne", a na kom da se "brani"... i  problem uvijek  treba sagledati sa svih strana, treba se naći opravdanje zašto je nešto onakvo kakvo jeste...

Izbjegavam se svađati sa ljudima sa kojima znam da nije moguće prekinuti svaki kontakt. Kako sa sobom prekinuti svaki kontakt? Kada se sami sa sobom borite, oprostite sami sebi. Ako borbu nastavite, vi ćete je svakako i izgubiti! 

                                                              

Neki ljudi vjeruju u sudbinu, pa ono na šta ne mogu utjecati (ili bar misle da ne mogu), prepuštaju upravo njoj. S druge strane, postoje i oni koji u nju ne vjeruju i sami sebe smatraju krivcima za sve loše što im se događa. Kažu da su svjesni da su mogli birati drugačije i donositi bolje odluke.

Ja ne govorim koja je od ove dvije tvrdnje tačna, samo biram da sebi oprastam greške. Najgore što bi mi se moglo dogoditi je da nisam bila upravu; dobro je to što ipak nastavljam dalje.. Ja tu hrabrost jedinu uvažavam!

Čovjek koji je spreman oprostiti i sebi i drugima, niti je slab, niti kukavica i naivan. On je i hrabar i jak, jer je spreman nastaviti dalje. Dovoljno je i mudar da zna da je to za njega najbolje i da će ga jedino taj put dovesti do mira. Zna da je on od tog trenutka spokojan.

Postoji više razloga zašto ljudi, zapravo, žele nešto promijeniti... Jedan od njih je nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo sam na samom početku spomenula, jer što više razmišljam o ostalim razlozima, shvatam da je ono upravo osnova svega.

Postoje oni koji su nezadovojni  zbog rutine sa kojom su se uhvatili u koštac. Ukoliko ta stečena rutina ne postiže rezultate, onda se ista treba mijenjati odmah. Vrijeme toliko brzo prolazi da, ako planirano ne uradimo odmah, već u narednom trenutku smo zakasnili! 

Drugi razlog je traženje sebe. Onako kako smo se do sada ponašali, kakav smo način života prakticirali, šta smo oblačili, kakvu smo frizuru imali, sa kim smo se družili, i još mali milion sitnica koje sačinjavaju život, jednostavno nas više ne ispunjavaju ili nas, zapravo, nikada ni nisu činile potpuno zadovoljnima. Ovo je još jedan razlog gdje su promjene dobrodošle! U suštini, treba težiti ka boljem i mijenjati ono što nas čini nezadovoljnima sve dok ne pronađemo sreću. Ako uvidimo da naše ponašanje ne usrećuje ni nas, a ni ljude oko nas, potrebno je raditi na njemu. 

Kada ljudi sa kojima se družimo ne utjeću na nas pozitivno, te nam njihovo društvo ne prija kao nekada, treba razmisliti o tome koliko je vrijedno trošiti i vrijeme i nerve. Logično je da ne trebamo prekinuti svaki kontakt sa nekim na prvo neslaganje u mišljenju (znam da se kaže nesuglasnost, ali to je jače od mene), ali ako uvijek iznova uviđate da vam društvo takvih ne prija, da se ne osjećate ugodno, najpametnije je udaljiti se. Ako nečija energija vama ne odgovara, a ti isti vašu crpe u potpunosti, nemate šta tu raditi. To je tako i u prijateljskim odnosima, a i u ljubavnim vezama. 

Život je previše kratak da se zamaramo stvarima koje nemaju smisao... Ali o tome, neki drugi put! Da se vratimo na promjene...

Jedna od odlika mog puberteta i perioda osnovne i srednje škole su promjene stilova oblačenja. Ovo navodim u množini, jer ni ja sama ne znam koliko sam ih samo promijenila... U jednom periodu sam se oblačila kao dječak, u drugom sam (čini se) na sebi nosila sav nakit koji sam imala. Naušnica, koje su bile totalni kič, imala sam na tone. Kada takve naušnice više nisu bile "moj fazon", onda godinama nisam nosila nikakve. Bilo je momenata kada sam išla iz krajnosti u krajnost i u moru raznih stilova, njih oko osamdeset posto sam isprobala. Sada mislim da sam iz svakog od njih uzela ono, po meni najbolje, te pronašla neki svoj, kojim sam potpuno zadovoljna. Na kraju krajeva, sa garderobom i treba tako. Moda se konstantno mijenja, i u svemu tome je teško pronaći sebe. Stil je nešto što se gradi godinama, i po čemu, pored ostalog, trebamo biti prepoznatljivi. 

Kažu da, kada se žene odluče na promjene, prvo promijene frizuru. To sa jedne strane podržavam, jer sam zagovornik lijepe i uredne kose. S druge strane, ne razumijem ljude koji više puta godišnje prave drastične promjene što se tiče same frizure.  

Moje mišljene je da je to posljedica nezadovoljstva nekim drugim stvarima u životu (najmanje kosom), ali oni na taj način mijenjaju nešto sto se, činjenica je, mijenja najbrže i gdje su promjene vidljive odmah. Kažem da ih ne razumijem, jer vrijeme koje godišnje provedu u frizerskom salonu i novac koji tamo ostave (da ne spominjem kosu koja to sve teže podnosi), mogu uložiti u ono što do tada još nisu probali. Nešto gdje mogu potrošiti energiju, ili ipak nešto drugo, gdje će "napuniti baterije". 

Zaključujemo da su promjene nešto što nije moguće izbjeći, a neminovno je da imaju svoju pozitivnu i negativnu stranu. U prvom slučaju one mogu značiti da čovjek odrasta, sazrijeva i spoznaje nešto novo. Također, mogu značiti put do uspjeha i pozitivni napredak, jer težimo ka boljem. Isto tako, male promjene, s vremena na vrijeme, mogu da znače unošenje nove ljepote u život i svakodnevnicu. Najpozitivnije je to ako osoba shvati da nešto do sada nije bilo dobro. 

Ako se, pak, čudne promjene dešavaju u periodu kada im baš i nije vrijeme, onda možda iz jednog problema koračamo ka još većem, koji će nam još više zakomplikovati život. Veliki je problem kada se čovjek usudi ponašati i raditi drugačije, a da za to nema valjan razlog. Nije baš ni najpozitivnija stvar ako se neko, odjednom, promijeni iz korijena. Ako do tada nije znao ko je ustvari, tek tada će izgubiti sam sebe. 

Ništa se ne može naučiti odjednom, za sve treba vremena. Tako je i kada je ovo u pitanju. Da bismo postigli velike rezultate, moramo imati mjeru, početi od samog početka i mijenjati neke male i jednostavne stvari. Postižući rezultat polako i sigurno, on će na kraju biti trajniji, a i nećemo ni biti svjesni da su nove stvari i nove navike već tu i da smo na njih uveliko navikli.