Postoji vjerovanje da ukoliko nešto istinski želimo, Univerzum ce se potruditi da "kockice" posloži na pravi način. Glupost!

Ukoliko nešto zaista želiš, sam ćeš se potruditi da to i dobiješ. Stvar je u tome da to obično činiš nesvjesno... Fokusiran si na cilj, pa ni ne obraćaš pažnju na svoje postupke.

Potrudite se da uvijek plivate u vodama koje vam prijaju. Vjerujte da ste predodređeni za velike stvari. Kada vam se čini da vam ništa ne ide od ruke, kada mislite da za nešto niste dovoljno dobri, možda je to upravo iz razloga što vas iza drugog ugla čeka nešto puno bolje. 

Kada na horizontu prestaje more - vidimo nebo. Na kraj se uvijek nadovezuje novi početak. Krajevi se nigdje ne spajaju. Poslije noći ne nastupa noć, vec sviće jutro. I kiša uvijek na kraju prestane, pa se pojavi sunce. Ovo možda jesu klišeji, ali uvijek nam moraju biti na umu. Ljudi ponekad zaborave neke općepoznate stvari.

Nazdravite za sve svoje skrivene želje!

Nije rijetkost da se brinemo za stvari koje se još nisu ni desile... Predviđamo loše događaje bez ikakvog razloga. Zapravo, jedini razlog je strah! Iz istog tog straha možemo predvidjeti, očekivati i prizvati veliko, a nepotrebno zlo. 

Ovog ponedjeljka tema je nešto drugačija. Neću mnogo odstupati od dosadašnjeg koncepta Monday Coffee tema, osim što ću ovaj put podijeliti svoju priču. Objasnit ću i pravi razlog nastanka The Beauty In Me bloga.

Od dana do kojih seže moje sjećanje, maštala sam o radu u kancelariji. Sjećam se da kada sam prvi put čula da se poslije osnovne škole upisuje srednja, a potom i fakultet - neprestano sam ponavljala da ću ja upisati Prvu gimnaziju, a onda diplomirati na Pravnom fakuletu. O, nekada je donošenje velikih odluka bilo tako jednostavno!

Odabir srednje škole nikada nije ni bio upitan. Ne bi bio ni sada! Riječ je o odabiru fakulteta. Kao i svako drugo dijete, maštala sam o malih milion zanimanja kojim bih se jednog dana mogla baviti. Prvo sam maštala da radim u Općinskom sudu II  (tako se to tada dijelilo). Jedan od razloga je bila topla čokolada iz njihovih kafe aparata. Drugi je što sam uvijek imala potrebu tražiti pravdu.

Pri kraju osnovne škole i početkom srednje, posvetila sam se slikanju. To je bio moj hobi koji me je ispunjavao i smirivao u početku famoznih pubertetskih dana. Možda sam i određeno vrijeme maštala da mi to jednog dana može postati profesija, ali sam odustala onda kada sam shvatila da mi za tu vrstu umjetnosti nedostaje mašte. Crtala sam sve ono što sam mogla vidjeti oko sebe, ali nikada ništa iz "svoje glave". To me vremenom počelo frustrirati i na kraju sam odustala. Već je prošlo nekoliko godina od mog posljednjeg crteža, a spletom raznih okolnosti, likovne sam se umjetnosti vjerovatno zauvijek odrekla. Mislim da više nisam u stanju nacrtati ni drvo - ali dosta o tome... ili će se ovo pretvoriti u ispovijesti propalog slikara. 

Sve to vrijeme bila sam opsjednuta i čitanjem knjiga. U šestom razredu osnovne škole, moja omiljena knjiga bila je "Stepski vuk" Hermana Hesea. Tada sam je razumjela na potpuno drugačiji način nego je razumijem sada, ali bilo je čudno da sam se tako mala uopće i trudila. Čak sam nedavno našla omiljene citate i bilješke koje sam pisala, vezane upravo za tu knjigu.

Moj prosjek ocjena iz bosanskog su popravljali literarni radovi. Kada sam upisala Prvu gimnaziju, tada rangiranu kao "jezičku školu", bila sam prestravljena poslije prvog pismenog rada. Sjećam se da je on za mene predstavljao veliki ispit - da li sam do tada najbolje ocjene dobivala samo reda radi ili će se moji pismeni radovi svidjeti i profesorici u Velikoj školi?! Na kraju su njena ocjena i komentar bili pun pogodak! Bio je to pravi vjetar u leđa, a njene riječi mislim da nikada neću zaboraviti... Ko je bio moja generacija u toj školi, zna da se poslije odlaska profesorice Željke izredao mali milion predavača. I svakog sam puta zbog istog razloga strahovala, a ishod je uvijek bio isti.  

Tada sebi nisam mogla objasniti zašto mi je baš toliko stalo, obzirom da moje ostale ocjene nisu bile najsjajnije, niti sam ja bila nauzornija učenica... Međutim, sada mi je definitivno jasno! 

Pune tri godine sam vjerovala da ću studirati književnost: možda bosanski jezik, možda engleski, a možda čak i oboje... Kada je došlo vrijeme za donošenje konačne odluke, pojavila se opcija upisa na Pravni fakultet (i opet na početak).  

Osjećaj je bio grozan. S jedne strane sam mogla izabrati nešto što stvarno volim, bez da znam da li ću jednog dana moći zarađivati za vlastiti život od te profesije, a sa druge strane bila je opcija upisa na Pravo, sa kojim bih imala nešto veće mogućnosti za stvaranje kvalitetne karijere. Obzirom da me rad u školi nikada nije privlačio, te je moja želja da se književnošću bavim kao umjetnošću, Filozofski fakultet mi se nije učinio kao najprosperitetnija ideja. Sada je Nejra student Pravnog fakulteta u Sarajevu. 

Kako bih sebi nadoknadila to što mi je nedostajalo pisanje, pokretanje vlastitog bloga mi se učinilo kao odlična ideja. Sada kada primam mnogo komplimenata za to što radim, poželjela sam mu se još ozbiljnije posvetiti. Odlučila sam ulagati u to što sam započela i trenutno sam presretna! O konkretnim planovima sada ne želim mnogo pričati, ali definitivno će kroz neko vrijeme postati vidljivi. Recimo samo da sam se poželjela malo više angažovati i unprijediti svoja znanja i vještine. 

Što se tiče fakulteta, planiram mu se najoziljnije posvetiti. Bit će mi odlična podloga za sve moje trenutne planove, ali i za neke nove. Sada ga vidim kao takvog, mada se nikada ne zna - možda jednog dana promjenim planove i zaista postanem advokat. 

Moja poruka svima vama koji ovo čitate jeste da birate ono što vam se u datom trenutku čini ispravnim. Ako imate razloge koji se vama čine dovoljno dobrim, nema potrebe da pitate za  bilo čije mišljenje. Uostalom, ako se jednog dana i predomislite, opet su to vaše odluke. Niko ne zna šta će biti sutra, i nerealno je praviti velike planove za daleku budućnost. Trebate živjeti ovog momenta i ovdje gdje jeste, te svaki svoj pogrešan potez slaviti kao i uspjeh. Tada ćete zaista napredovati i biti sretni. 

I ja sam sretna. Veoma! I sve što radim nastavit ću sve dok se osjećam fantastično zbog toga. I vama želim to isto!

Promjena mišljenja u svakom slučaju predstavlja korak više i korak naprijed. To znači da smo i dalje spremni učiti, da smo zainteresovani za proširivanje vlastitih vidika, a ono najvažnije od svega - da sebi priznajemo greške. Logično je da svako misli da je baš on u pravu, ali i u slučaju da to ponekad nismo - pobjeda je i priznati grešku. Možda trenutno nećemo dobiti nikakvu medalju, ali "ja iz budućnosti" je šampion. 

Recimo da sam prije nekoliko dana priznala svoju grešku koju sam godinama iznova ponavljala.

Ne radi se o tome da sam znala da griješim i to namjerno radila, već sam jednostavno mislila da je moje mišljenje potpuno ispravno, te me niko živ nije mogao ubijediti u suprotno. Riječ je o osuđivanju tuđih postupaka samo zato što se njihova načela ne poklapaju sa mojima. Bez da sam saslušala tog nekog, bez ijednog pitanja "zašto?", davala sam sebi za pravo da određujem šta je ispravno za druge ljude...

Naravno da svako treba živjeti onako kako želi, naravno da ti Nejra razmišljaš ispravno za sebe, ali dopusti i drugima da otkriju šta je to ispravno za njih. Niko od nas nije isti, niko i ne bi trebao biti isti, a sve te razlike među ljudima bi trebale poslužiti da učimo jedni od drugih i da slušamo priče koje mogu biti tako zanimljive, inspirativne i sretne. Neke su možda i bolne, teške i tužne... Zamislite koliko je ljudi koje ne poznajete sa drugačijom životnom pričom nego što je vaša?! 

Postoje one lijepe, za koje biste rado mijenjali svoju. Nevjerovatne su, a spletovi slučajnosti su je učinili toliko posebnom. Takve vas mogu navesti da uvodite promjene u svoju stečenu rutinu. Kao što rekoh, mogu vas inspirisati na pozitivno razmišljanje koje će promijeniti vaš pogled na svijet.

Opet, postoje i one jako tužne... Toliko tužne da vas natjeraju da se kajete što ste se ljutili ako vam nekad nešto nije pošlo za rukom. Velika je greška ako ljude čiji je život težak sažalijevamo. Za mene su to heroji koji uspijevaju hodati uzdignute glave čak i kada u sebi potpuno tonu. Uviđajući da takvo nešto postoji, shvatit ćete koja je vaša najveća sreća... Bilo da je to zdravlje, pamet, ljubav, prihvaćenost, razumijevanje od strane drugih ljudi ili čak nešto materijalno, naučite biti zahvalni za ono što trenutno imate. 

Jako je tužno ukoliko zbog predrasuda spram nečeg o čemu ne znate ništa, osuđujete ljude a da i ne znate njihovu priču. Zašto neko izgleda drugačije, ko je koje nacionalnosti, kojem Bogu se neko klanja i koga voli nije na nama da sudimo. Ako nam ništa od navedenog nije zajedničko, ne znači nužno da je problem u onom drugom. Ne mora biti problem ni u jednom od nas! Prihvatimo li razlike, onda će svako svakoga cijeniti zbog onog po čemu je taj neko poseban. 

Definitivno treba početi rušiti sve barijere: i one oko nas i one u nama. Od danas ljude dijelim na one koji zrače pozitivnom i na one koji odašilju negativnu energiju. Ma koliko postojalo grupa u koje se ljudi svrstavaju u određenim segmentima života, u svakoj toj grupi postoje oni krajnje izopaćeni. Zbog takvih izuzetaka, ne smijemo sve poistovjećivati. U ovom stoljeću je krajnje glupo sve generalizovati. 




Ne trudite se mijenjati ljude. Trudite se razumjeti ih, ali istinski - ne reda radi. Ako neke stvari ili nečije riječi ne razumijete u potpunosti, pokušajte ponovo razmisliti o tome ili sačekajte da dođe vrijeme kada ćete reći da ste to nešto razumjeli i da istovremeno u srcu osjećate isto. Razumijevanje je intuitivno saznanje, a ne racionalan čin. Kada slušate nekoga i kada mu kažete "razumijem te", to treba značiti da kada biste bili u njegovoj koži, ni vi ne biste mogli naći bolje rješenje i postupili biste isto. U suprotnom, niste razumjeli. 

Niko od nas ne živi istim životom, a u određenim trenucima nas možda različite stvari zanimaju. To je sasvim normalno, jer čovjek iz dana u dan sve više sazrijeva. Prije nego što nekoga osudite zbog odluka koje donosi, prvo razmislite zbog čega to radi. Ljudska samoživost i narcisoidnost  čovjeku daje za pravo da osuđuje druge i preispituje njihove odluke. Naravno da će svako raditi ono sto misli da je ispravno, jer on živi sa svojim istinama. To da li su njegove istine prave ili ne, nije na nama da sudimo.