Ovaj ponedjeljak mi je lijep sam od sebe, zbog toga što znam da je tek početak sedmice i da imam još, otprilike, pet-šest dana do početka paničarenja... I pored toga, željela sam da ovo jutro sebi učinim još ljepšim, a i da sa vama to podijelim... Tome u čast - prilažem vam sliku ovog ljepotana. Mislim, vjerovatno nije tip muškarca koji bi se svidio baš svakoj djevojci, jer ukusi su ipak različiti, ali mora se priznati da je njegova ljepota neosporna. 

Inspirisana pričama koje posljednjih dana slušam,  odlučila sam smisliti kakav je njegov karakter, hoću reći karakter meni  idealnog muškarca. Smislila sam šta voli, a šta ne… Kako se ponaša prema meni, koliko je spreman da mi ugodi, kakav je kad je ljut… Da skratim, smislila sam sve! 

Šalu na stranu, u svemu ovome se krije i pravi razlog pisanja ovog posta... Naime dok sam razmišljala kakav je tip momka moj Idealni, počela sam razmišljati i kakvi su to idealni muškarci danas, generalno... Koje njihove kvalitete djevojke danas cijene, te gdje su upravu, a gdje griješe. Možda i ne bih trebala to nazvati greškama, jer ipak u ovim slučajevima svako živi svoju istinu... Recimo, koje kvalitete kod momka im se isplate na duge staze (ne mislim materijalno), a koje ih pretvore u robinje vlastitih želja...

Prije svega, čemu žurba? Ako ti sa 15,16 ili 20 misliš da si negdje zakasnila jer ti ljubavni život nije onakav kakvog si ga zamišljala ili kakvog ti ga je prijateljica opisala da treba biti, onda (bez uvrede) je pamet ta koja ipak kasni malo više. Ako neko tebi blizak ima dugogodišnju vezu, a još uvijek nema ni pravo izlaska na glasanje, ne mora značiti da je cijeli tvoj život otišao u krivom smijeru... Možda to znači da će život djevojke kojoj pomalo zavidiš kasnije biti na potpuno krivom mjestu, a možda ona već sad nije toliko sretna koliko to ti misliš. Čak postoji i velika mogućnost da si ti mnogo sretnija od nje.

Drugo, ako su njegovi roditelji imućni, ne znači nužno da će i on biti. A ti dok shvatiš da je tvoj glupko uništio sve što su njegovi roditelji postigli, ti ćes uspavljivati vaše treće dijete. Hajde da ne idemo toliko daleko, ali svakako ne znaš šta nosi sutra.

Sve mi se više čini da takva cura misli da njen dragi nije svjestan njenih planova, ali treba biti sigurna da je on itekako svjestan… Takvima se održe ozbiljna predavanja o tome šta je to što je na njima privlačno – odmah nakon što izađu iz pelena. Neki to odluče iskoristiti kao veliku početnu prednost, ali kad shvate da će ih radnica-na-odjelu-za-odnose ili neka nova ti, koštati puno manje - nema te. Postoje i oni drugi, ali mislim da ih je malo... 

  

Nikada nikome nisam dozvolila, a ni sebe dovela u situaciju da mi neko pokloni nešto što ja sebi ne mogu priuštiti. Možda je to nekome smiješno, čudno, možda i pomalo prepotentno, ali to je moj stav i ljudi koji me poznaju, poštuju ga.  Jednostavno ne želim poklon za koji ti ne mogu uzvratiti istom mjerom. To je jedan od mojih principa. Koja god od poznanica mi se ijednom pohvalila nekim bezobrazno skupim poklonom od svog dečka, a svjesna je da to sama sebi ne bi mogla priuštiti, žalila sam je! Smatrala sam je poraženom. Poraženom u smislu da je priznala i prihvatila  svoju nesposobnost da sama ispunjava svoje želje. Šta će biti sa njom onog dana kada takve osobe ne budu oko nje?

Koja je satisfakcija da te momak voza u skupom autu ako ni on nije samo tvoj momak, ni taj auto njegov?  I da jeste i jedno i drugo, šta onda? Ti i dalje nemaš ništa od toga, a u njegovim očima si još veći parazit. Ako samo  želiš  biti viđena, možda nećeš ni to, jer su mu stakla vjerovatno zatamnjena ili ipak vozi prebrzo.

Sve one koje su trčale za tatinim sinovima, situiranim momcima, završile su kao domaćice koje muž vara sa onom kojoj neki kreten još nije popio pamet, a i onom koja se nije prestala sređivati. One koje su se zadovoljavale samo muškom ljepotom i mišićima (da napomenem da, zbog svojih drugih kvaliteta, ljepotan sa slike ne spade u ovu kategoriju), završile su kao mazge koje za sobom vuku budalu kojoj je jedino nadahnuće u životu-ogledalo.  

Naučite voljeti srcem. Zavolite neku osobu zbog njegovih pravih kvaliteta... Zbog njegove sposobnosti da te učini najsretnijom curom na svijetu, bez da na tebe troši velike sume novca, Ako želiš čovjeka uz kojeg će tvoja budućnost biti sigurna, onda biraj onog sposobnog, onog koji će uspjeti i kada se nađete u beznađu - i to bez roditeljske pomoći. A i šta bi falilo da sama zasučeš rukave i potrudiš se priuštiti sebi život o kakvom sanjaš?

Prava ljubav zaista nije prolazna, ona s godinama raste. Iz naivne, kroz veliku i ozbiljnu, transformiše se beskonačnu i neprolaznu… Zbog nje je čovjek spreman na sve životne pustolovine i ne boji se nikakvih prepreka. Držeći se ruku pod ruku sa osobom koja vama uistinu daje snagu i na koju vi djelujete na isti takav način, ne možete pasti. Ako slabija strana nekada posustane, krene u provaliju, ono drugo je neće pustiti da potone, već će joj pomoći da se uzdigne.

Zbog sebe i situacija koje će vas u životu snaći, zbog svih nepravdi svijeta koje vas neće mimoilaziti, birajte ispravno! Zapamtite da je ponekad ispravno i ne odabrati ništa, ako ono što vam je ponuđeno nije uistinu i pravo. Ponekad, ako ste sami ne znači da ste slabi, već da ste dovoljno jaki da se sami borite… da ste heroj!

P.S. Lijepu sedmicu želim mojim dragim curama koje su mi predlagale ovu temu, a posebno onoj jednoj - ženi heroju, kojoj sam posvetila posljedni pasus i koja ovo redovno čita. 

Kamo sreće da lijepo vrijeme u Sarajevu potraje... 

Mogla bih reći da mi je ovaj vikend bio jedan od najljepših u ovoj godini, a sunce svakako jeste jedan od razloga za to! 

Ne mogu biti najsretnija osoba na svjetu, ako ljudi oko mene nisu raspoloženi: ili sa njima plačem, ili činim sve što je u mojoj moći kako bih njih oraspoložila! Isto tako, ne mogu glumiti sreću, ako se sve u meni raspada i ne mogu umišljati da me obasjava sunce, ako je vani sivilo... Nekima se to čini kao glupost, ali ljudi koji su takvi - teško se mijenjaju. Analizirajući sebe i sve što se dešava oko mene, naučila sam šta trebam raditi kako bih sve to lakše prebrodila. 

Prije svega, treba imati na umu to da niko od nas niti je čarobnjak, niti zna čarobnu formulu kako-biti-sretan koja bi djelovala u roku dvije sekunde. Naprosto je nemoguće, a i ako zaista jeste tužni, onda treba da odbolujte svoju tugu - kao i svaku gripu..."Gripu" sam spomenula kao metaforu, ali na kraju krajeva, tuga je upravo to... Nešto što nas je uhvatilo jer smo "pokupili" od nekoga, jer u nama postoji nešto što ju je izazvalo ili što smo previše slabi, pa nas nije mogla mimoići... 

Lezi, plači, sjedi, šuti, pričaj, pričaj ponovo, jedi sve što poželiš... I sve to radi dva-tri dana! Onda će da prođe, a mala je vjerovatnoća da će se vratiti. Zašto? Zato što je suočavanje sa problemom prvi korak ka rješavanju istog. Uvijek mi je bila glupost da glumim neku sreću ako mi stvarno nije ni do čega. Sam taj trud da izgledamo drugačije od onog kako se osjećamo previše crpi našu energiju. Plus, agonija se samo produžava...

Dalje, kada sam sretna, uživam u svemu što imam i volim. U životu sam naučila radovati se sitnicama i biti sretna zbog sreće ljudi oko mene. Možda to nekima zvuči kao kliše, ali ko god da je uistinu takav, razumije da je to zaista i istina. Činjenica je da su sretniji oni ljudi koji se raduju sitnicama od onih koji nisu takvi. Zašto? Pa jednostavno: oni se svakoga dana imaju čemu radovati. Umjesto da mi donosiš buket ruža jednom godišnje, ti meni donosi po jedan cvijet svakog dana. Ja ću od njih sama sebi buket napraviti! Čovjeku i mali znak pažnje treba da bude neprocjenjiv, jer se do svih velikih stvari dolazi malim koracima. 

Slavite svoju sreću! U mojoj kući se sve slavi... Moji roditelji slave sve lijepo što se desi, a ako je neka baš posebna prilika, fešta se i dva-tri dana. Škola, fakultet, ispiti, rođendani, novi posao, državni i vjerski praznici, vikendi, srijede, drugim riječima - sve. Bitno je da ima neki razlog, ili ako nema - da se nađe! Na taj sam način, potpuno spontano, naučila da svoju sreću trebam dijeliti sa bliskim ljudima, kako bih se osjećala još i bolje. Isto tako znam da kada su oko mene dragi ljudi, ne trebam tražiti poseban razlog za slavlje, već trebam upravo to i slaviti. 

Do sada sam upoznala mnoge ljude i mnoge različite karaktere. Sa nekima sam se samo pozdravljala u prolazu, a neki su mi bili najbolji prijatelji i dio moje svakodnevnice. Sada, jednim dijelom zbog njih, drugim zbog mene, sa većinom više nisam toliko bliska. Nekada mi je to teško padalo, ali sada shvatam kako je to sasvim normalna posljedica odrastanja. Tada smo svi imali dva problema u životu: završiti školske obaveze i dogovoriti se u koji kafić otići. Na kraju krajeva, i to treba poštovati, jer smo bili potpuno zadovoljni svojim životom. Sada je većina nas odabrala različite puteve u životu, sada nas različite stvari zabavljaju i različita mjesta su nam prijatna za boravak. I to, također treba poštovati, jer je sada to naš život. 

Sa druge strane, postoji onaj manji broj ljudi koje smatram prijateljima za cijeli život. Trenutno me samo takve osobe zanimaju i sa takvima imam želju da provodim svoje slobodno vrijeme. Sretna sam zbog činjenice da ih ne moram viđati svaki dan, da se sa njima ne moram čuti deset puta na dan, a svejedno znam da će u svakom momentu biti tu, ako ih trebam. I oni, također, znaju čiji broj uvijek mogu pozvati...  

Sama činjenica da je sve prolazno, govori nam da svaki trenutak trebamo živjeti onako kako bi bilo najispravnje. Moje mišljenje je da je najispravnije živjeti u skladu sa onim kako se osjećamo, biti pravedni prema sebi i proživljavati i sreću i ljubav i tugu najiskrenije i od srca. Jedino ćemo tako, jednog dana, znati zbog čega smo živjeli... 

Postoje ljudi kojima uvijek oprostimo, bez obzira po koji put i bez obzira zbog čega. Postoje i oni kojima zbog jedne greške nikada nećemo ni moći oprostiti. Povrijede ili dio nas, ili sve u nama, pa nije lako. Međutim, i tada postoji način i nada da ćemo se oporaviti...

Šta onda kada trebamo oprostiti sami sebi? Kažu da je čovjek onoliko jak koliko može da podnese i oprosti... Kako u sebi naći snage za oprost ako ga sebi moraš i dati? Lako je boriti se sa neprijateljem ako je to neko drugi, ali kada treba "raščistiti sam sa sobom", tada problem i nastaje.

Nikada ne znamo šta se može očekivati od nekog drugog, ali pošto bi trebalo da čovjek sam sebe najbolje poznaje, kakva onda bitka slijedi? Ti si i napadač, a i onaj koji se brani! Ako pomisliš da ne trebaš uraditi ništa, povučeš se i nastaviš agoniju zvanu "sukob sa samim sobom", jaz između te tvoje dvije strane postat će još i veći.

Rješenje se neće pojaviti ako ne uradimo ništa kako bismo ga našli! Ispada da je jedino ispravno suočiti se. Suočiti se sa savješću i prihvatiti sve svoje nedoumice, greške i sve ono što nam barem jednom nije dalo mira. Upravo je taj prvi korak ka napretku najvažniji. Također, priznanje samom sebi da neki problem uistinu postoji znači da je pola puta do rješenja već pređeno.

Samo, ne treba biti vođen željom da se "onaj drugi ja" uništi, već da se shvati njegova suština. Svakako, treba razlučiti i na kome je da "napadne", a na kom da se "brani"... i  problem uvijek  treba sagledati sa svih strana, treba se naći opravdanje zašto je nešto onakvo kakvo jeste...

Izbjegavam se svađati sa ljudima sa kojima znam da nije moguće prekinuti svaki kontakt. Kako sa sobom prekinuti svaki kontakt? Kada se sami sa sobom borite, oprostite sami sebi. Ako borbu nastavite, vi ćete je svakako i izgubiti! 

                                                              

Neki ljudi vjeruju u sudbinu, pa ono na šta ne mogu utjecati (ili bar misle da ne mogu), prepuštaju upravo njoj. S druge strane, postoje i oni koji u nju ne vjeruju i sami sebe smatraju krivcima za sve loše što im se događa. Kažu da su svjesni da su mogli birati drugačije i donositi bolje odluke.

Ja ne govorim koja je od ove dvije tvrdnje tačna, samo biram da sebi oprastam greške. Najgore što bi mi se moglo dogoditi je da nisam bila upravu; dobro je to što ipak nastavljam dalje.. Ja tu hrabrost jedinu uvažavam!

Čovjek koji je spreman oprostiti i sebi i drugima, niti je slab, niti kukavica i naivan. On je i hrabar i jak, jer je spreman nastaviti dalje. Dovoljno je i mudar da zna da je to za njega najbolje i da će ga jedino taj put dovesti do mira. Zna da je on od tog trenutka spokojan.