Postoje ljudi kojima uvijek oprostimo, bez obzira po koji put i bez obzira zbog čega. Postoje i oni kojima zbog jedne greške nikada nećemo ni moći oprostiti. Povrijede ili dio nas, ili sve u nama, pa nije lako. Međutim, i tada postoji način i nada da ćemo se oporaviti...

Šta onda kada trebamo oprostiti sami sebi? Kažu da je čovjek onoliko jak koliko može da podnese i oprosti... Kako u sebi naći snage za oprost ako ga sebi moraš i dati? Lako je boriti se sa neprijateljem ako je to neko drugi, ali kada treba "raščistiti sam sa sobom", tada problem i nastaje.

Nikada ne znamo šta se može očekivati od nekog drugog, ali pošto bi trebalo da čovjek sam sebe najbolje poznaje, kakva onda bitka slijedi? Ti si i napadač, a i onaj koji se brani! Ako pomisliš da ne trebaš uraditi ništa, povučeš se i nastaviš agoniju zvanu "sukob sa samim sobom", jaz između te tvoje dvije strane postat će još i veći.

Rješenje se neće pojaviti ako ne uradimo ništa kako bismo ga našli! Ispada da je jedino ispravno suočiti se. Suočiti se sa savješću i prihvatiti sve svoje nedoumice, greške i sve ono što nam barem jednom nije dalo mira. Upravo je taj prvi korak ka napretku najvažniji. Također, priznanje samom sebi da neki problem uistinu postoji znači da je pola puta do rješenja već pređeno.

Samo, ne treba biti vođen željom da se "onaj drugi ja" uništi, već da se shvati njegova suština. Svakako, treba razlučiti i na kome je da "napadne", a na kom da se "brani"... i  problem uvijek  treba sagledati sa svih strana, treba se naći opravdanje zašto je nešto onakvo kakvo jeste...

Izbjegavam se svađati sa ljudima sa kojima znam da nije moguće prekinuti svaki kontakt. Kako sa sobom prekinuti svaki kontakt? Kada se sami sa sobom borite, oprostite sami sebi. Ako borbu nastavite, vi ćete je svakako i izgubiti! 

                                                              

Neki ljudi vjeruju u sudbinu, pa ono na šta ne mogu utjecati (ili bar misle da ne mogu), prepuštaju upravo njoj. S druge strane, postoje i oni koji u nju ne vjeruju i sami sebe smatraju krivcima za sve loše što im se događa. Kažu da su svjesni da su mogli birati drugačije i donositi bolje odluke.

Ja ne govorim koja je od ove dvije tvrdnje tačna, samo biram da sebi oprastam greške. Najgore što bi mi se moglo dogoditi je da nisam bila upravu; dobro je to što ipak nastavljam dalje.. Ja tu hrabrost jedinu uvažavam!

Čovjek koji je spreman oprostiti i sebi i drugima, niti je slab, niti kukavica i naivan. On je i hrabar i jak, jer je spreman nastaviti dalje. Dovoljno je i mudar da zna da je to za njega najbolje i da će ga jedino taj put dovesti do mira. Zna da je on od tog trenutka spokojan.