Ovog ponedjeljka tema je nešto drugačija. Neću mnogo odstupati od dosadašnjeg koncepta Monday Coffee tema, osim što ću ovaj put podijeliti svoju priču. Objasnit ću i pravi razlog nastanka The Beauty In Me bloga.

Od dana do kojih seže moje sjećanje, maštala sam o radu u kancelariji. Sjećam se da kada sam prvi put čula da se poslije osnovne škole upisuje srednja, a potom i fakultet - neprestano sam ponavljala da ću ja upisati Prvu gimnaziju, a onda diplomirati na Pravnom fakuletu. O, nekada je donošenje velikih odluka bilo tako jednostavno!

Odabir srednje škole nikada nije ni bio upitan. Ne bi bio ni sada! Riječ je o odabiru fakulteta. Kao i svako drugo dijete, maštala sam o malih milion zanimanja kojim bih se jednog dana mogla baviti. Prvo sam maštala da radim u Općinskom sudu II  (tako se to tada dijelilo). Jedan od razloga je bila topla čokolada iz njihovih kafe aparata. Drugi je što sam uvijek imala potrebu tražiti pravdu.

Pri kraju osnovne škole i početkom srednje, posvetila sam se slikanju. To je bio moj hobi koji me je ispunjavao i smirivao u početku famoznih pubertetskih dana. Možda sam i određeno vrijeme maštala da mi to jednog dana može postati profesija, ali sam odustala onda kada sam shvatila da mi za tu vrstu umjetnosti nedostaje mašte. Crtala sam sve ono što sam mogla vidjeti oko sebe, ali nikada ništa iz "svoje glave". To me vremenom počelo frustrirati i na kraju sam odustala. Već je prošlo nekoliko godina od mog posljednjeg crteža, a spletom raznih okolnosti, likovne sam se umjetnosti vjerovatno zauvijek odrekla. Mislim da više nisam u stanju nacrtati ni drvo - ali dosta o tome... ili će se ovo pretvoriti u ispovijesti propalog slikara. 

Sve to vrijeme bila sam opsjednuta i čitanjem knjiga. U šestom razredu osnovne škole, moja omiljena knjiga bila je "Stepski vuk" Hermana Hesea. Tada sam je razumjela na potpuno drugačiji način nego je razumijem sada, ali bilo je čudno da sam se tako mala uopće i trudila. Čak sam nedavno našla omiljene citate i bilješke koje sam pisala, vezane upravo za tu knjigu.

Moj prosjek ocjena iz bosanskog su popravljali literarni radovi. Kada sam upisala Prvu gimnaziju, tada rangiranu kao "jezičku školu", bila sam prestravljena poslije prvog pismenog rada. Sjećam se da je on za mene predstavljao veliki ispit - da li sam do tada najbolje ocjene dobivala samo reda radi ili će se moji pismeni radovi svidjeti i profesorici u Velikoj školi?! Na kraju su njena ocjena i komentar bili pun pogodak! Bio je to pravi vjetar u leđa, a njene riječi mislim da nikada neću zaboraviti... Ko je bio moja generacija u toj školi, zna da se poslije odlaska profesorice Željke izredao mali milion predavača. I svakog sam puta zbog istog razloga strahovala, a ishod je uvijek bio isti.  

Tada sebi nisam mogla objasniti zašto mi je baš toliko stalo, obzirom da moje ostale ocjene nisu bile najsjajnije, niti sam ja bila nauzornija učenica... Međutim, sada mi je definitivno jasno! 

Pune tri godine sam vjerovala da ću studirati književnost: možda bosanski jezik, možda engleski, a možda čak i oboje... Kada je došlo vrijeme za donošenje konačne odluke, pojavila se opcija upisa na Pravni fakultet (i opet na početak).  

Osjećaj je bio grozan. S jedne strane sam mogla izabrati nešto što stvarno volim, bez da znam da li ću jednog dana moći zarađivati za vlastiti život od te profesije, a sa druge strane bila je opcija upisa na Pravo, sa kojim bih imala nešto veće mogućnosti za stvaranje kvalitetne karijere. Obzirom da me rad u školi nikada nije privlačio, te je moja želja da se književnošću bavim kao umjetnošću, Filozofski fakultet mi se nije učinio kao najprosperitetnija ideja. Sada je Nejra student Pravnog fakulteta u Sarajevu. 

Kako bih sebi nadoknadila to što mi je nedostajalo pisanje, pokretanje vlastitog bloga mi se učinilo kao odlična ideja. Sada kada primam mnogo komplimenata za to što radim, poželjela sam mu se još ozbiljnije posvetiti. Odlučila sam ulagati u to što sam započela i trenutno sam presretna! O konkretnim planovima sada ne želim mnogo pričati, ali definitivno će kroz neko vrijeme postati vidljivi. Recimo samo da sam se poželjela malo više angažovati i unprijediti svoja znanja i vještine. 

Što se tiče fakulteta, planiram mu se najoziljnije posvetiti. Bit će mi odlična podloga za sve moje trenutne planove, ali i za neke nove. Sada ga vidim kao takvog, mada se nikada ne zna - možda jednog dana promjenim planove i zaista postanem advokat. 

Moja poruka svima vama koji ovo čitate jeste da birate ono što vam se u datom trenutku čini ispravnim. Ako imate razloge koji se vama čine dovoljno dobrim, nema potrebe da pitate za  bilo čije mišljenje. Uostalom, ako se jednog dana i predomislite, opet su to vaše odluke. Niko ne zna šta će biti sutra, i nerealno je praviti velike planove za daleku budućnost. Trebate živjeti ovog momenta i ovdje gdje jeste, te svaki svoj pogrešan potez slaviti kao i uspjeh. Tada ćete zaista napredovati i biti sretni. 

I ja sam sretna. Veoma! I sve što radim nastavit ću sve dok se osjećam fantastično zbog toga. I vama želim to isto!