Postoje dvije skupine ljudi, koji bez obzira na sve, te ma koliko se to uvijek činilo čudnim - pronađu jedni druge.
Jedni zavise od tuđe pomoći, konstantno traže da se za njih nešto uradi i sa svojim zahtjevima nikada ne prestaju. Drugi su oni koji su u svakom momentu spremni biti tu za druge, a kada to čak postane i besmisleno - iznova će udovoljavati...
U prevodu: jedni su manipulatori, a drugi naivci koji ne znaju reći kada je dosta.
Ovim prvim ne želim posvećivati preveliku pažnju, jer je svakako imaju dovoljno. Nisu mi jasni ovi drugi: šta oni očekuju od takvog odnosa i da li misle da će ikada biti drugačije?
Naravno da navijam za kompromise, ali to znači da se obje strane, ponekad, ravnopravno žrtvuju za dobro onog drugog. Kažem ponekad obzirom da, kada bi se konstantno odricali svojih želja i svog mišljenja radi nekog drugog, zar to onda nije dovoljan dokaz da stvari jednostavno ne funkcionišu?!
Odnosi među ljudima imaju tako mnogo lica. Nisu sva od tih lica lijepa, niti dobronamjerna. Svako u svom životu nekoga treba, pod različitim izlikama. Ponekad se jednostavno boje gubitka... Ponekad im njihova samoća predstavlja najveće okove... Ovi i još milion opravdanja sličnih ovim se nekome čine dovoljno dobrim razlogom da drže za ruku osobu koja nije ni svjesna ko stoji pored nje.
Ovo se može odnositi i na veze, i na prijateljstva, poslovne odnose ili bilo šta slično tome.
Da li je uzrok nekog straha dovoljno vrijedan da bilo ko dopusti da mu nečiji hirovi predstavljaju svakodnevne obaveze? Šta kada postanu zahtjevniji? Šta to sve treba da se desi da se podvuče crta i kaže dosta?!
Ukoliko bilo ko ne cijeni tebe kao osobu, ukoliko mu ti ni u jednom momentu nisi prioritet, a od tebe konstantno zahtijeva takvo ophođenje, zar je takav neko vrijedan tvoje pažnje?
Manje ćeš biti povrijeđen/a ako na vrijeme od takve osobe odustaneš, jer vrijeme će sve učiniti težim. Dobri ljudi treba da znaju da pored sebe zaslužuju dobre ljude.
COMMENTS